Завичајни писци

Наше полице

Виртуелна библиотека Црне Горе

 

 

Kazuo Išiguro: „Ne daj mi nikada da odem“

Nova knjiga, 2018.

 

 

 

                

 

Roman „Ne daj mi nikada da odem“ britanskog nobelovca Kazua Išgura pripada žanru distopijske fikcije koja je bila podžanr naučne fantastike, pa je književna javnost pojavom ovog romana 2005. godine došla u zabludu da ga posmatra i analizira u svjetlu naučne fantastike. Iako ne odstupa od svojih dominantnih tema kao ni od onih univerzalnih, neprolaznh kojima se, kao i svaki veliki pisac bavio u prethodnim romanima, Išiguro u ovaj roman uvodi nove teme koje su u skladu sa ubrzanim naučnim, tehnološkim i medicinskim progresom modernog doba - teme kloniranja i genetskog inženjeringa, stvarajući tako jedan opskurni i obespokojavajući distopijski svijet naseljen kloniranim bićima, čija je jedina životna svrha doniranje organa „pravim“ ljudskim bićima.

 

U središtu radnje nalaze se pitomci internatske škole Hejlšam u ruralnom dijelu Engleske, čiji neobičan način života i mnoge besmislene zabrane i tabui sa kojima se suočavaju, sugerišu čitaocu već na početku romana da ovde nije riječ o običnoj školi, niti o običnoj djeci. Nemoguće je ne postaviti pitanje ko su ta djeca, odakle su došla, zašto im je uskraćen život kakav vode njihovi vršnjaci u „normalnom“ svijetu, kakva je njihova svrha? Ko su zapravo Rut, Tom i Kejti, troje nerazdvojnih prijatelja koji već u djetinjstvu pokušavaju da proniknu u misteriju njihovog obitavanja na ovom svijetu. Od malih nogu oni igraju „ulogu“ koja im je dodijeljena pomireni sa sudbinom. Protok vremena, odrastanje i zrelost, napuštanje zidova internata koji im je ulivao sigurnost, a koji se iz perspektive čitaoca ukazuje kao monstruozni zatvor, iako nije lišen udobnosti, suočavaju ih sa mračnom svrhom njihovog postojanja. Djetinja nevinost je iščezla, a u njihovom jeziku koji podsjeća ne neki bizarni sleng iz sajans fikšn filma, „donacija“ je riječ koja se neprestano ponavlja, riječ koja u sebi nosi zvuk strašne izvjesnosti sa kojom su protagonisti pomireni i prihvataju je krotko i bez pobune.

 

Rut, Tom i Kejti ne sudjeluju u stvarnom, „normalnom“ životu, njihova kretanja ograničena su njihovom misijom i svrhom egistiranja, iako se u pojedinim trenucima i kod njih probudi neki pritajeni revolt protiv života koji su prinuđeni da vode dok se njihovi životi ne ugase kad i poslednji organ napusti njihovo tijelo. To nije nikakav otvoreni revolucionarni bunt i žeđ za osvetom, već prije želja za odlaganjem neminovnog radi nekoliko godina sreće u zajedništvu sa voljenim bićem. Oni nisu lišeni emocija, imaju osjećanja kao i „normalni“ ljudi po čijim prototipovima su i stvoreni, i u tome se možda i krije najveća monstruoznost ovako ustrojenog distopijskog svijeta. Išigurovi protagonisti zapravo su žrtve nečeg strašnijeg od svijeta koji prihvata postojanje kloniranih bića - oni su žrtve svojih „ispranih“ mozgova ali bez sopstvene krivice. U njihove, još dječje umove usađena je strašna „istina“: „Vi ste stigli na ovaj svet sa određenom svrhom i vaša budućnost, svih vas, određena je“.

 

„Ne daj mi nikada da odem“ je i dirljiva priča o prijateljstvu i ljubavi koja ne može dobiti svoj epilog u vidu neke trajnije povezanosti i sjedinjenja, jer im njihova „misija“ ne pruža im nikakve mogućnosti ni nade u budućnost. Ono što oni posjeduju je samo sadašnjost razvučena između serija donacija. Ovaj roman je i univerzalna priča o dehumanizaciji i udaljavanju ljudi u savremenom društvu, o progresu koji je samo prividno u službi ljudi, a zapravo vodi destrukciji ljudskosti i urušavanju etičkih normi. Distopijski svijet Kazua Išigura može se posmatrati i kao metafora klasno polarizovanog društva kakvo postoji od najranije prošlosti do našeg vremena – klasa ugnjetavača i klasa ugnjetenih. Stvarni svijet u koji Išigurovi junaci i ne pokušavaju da se uklope, viđen je samo kroz njihovu vizuru i naša saznanja o tom svijetu veoma su oskudna. Neobično je to da oni nisu fizički sputani, sloboda kretanja im nije ograničena, što sami potvrđuju praveći izlet u susjedni grad. Ne možemo a da se ne zapitamo zašto Rut, Tom i Kejti svjesno prihvataju ulogu žrtve iako postoji mogućnost izbora i izbavljenja? Odgovor može biti samo apsolutni fatalizam, pomirenost sa sudbinom što podrazumijeva igranje dodijeljene uloge do kraja, dok se reflektori pozornice života ne isključe u nekoj sali za operacije i linija na monitoru za praćenje vitalnih funkcija ne pokaže ravno.

 

Ivana Cvijetić                                        

bibliotekarka u NB „Stevan Samardžić“

objavljeno: 11.05.2018.                             

 


Lela Milosavljević: „Ples među svicima“

Svitak, Požega, 2018.

 

 

 

                

 

Na početku svoje knjige priča „Ples među svicima“ Lela Milosavljević kaže: "Još imam smelosti da hodam bosa... Moje misli su moji svici..." Povodom ovih riječi možemo se prisjetiti njene prethodne zbirke priča koja nosi naziv „Tragovi bosih stopala“, pa osjetiti pravu prirodu njenog poduhvata, njenu potrebu da „neposredovano“ zakorači na javnu scenu, birajući, ipak, jednog posrednika kojem najviše vjeruje – priču. Stvarajući realističku priču sa povremenom retrospektivom na sadržaj iz bliže ili dalje prošlosti, Lela nam saopštava istinu izvan domašaja faktografije, pruža nam, doduše skromno i obazrivo, mogućnost da zavirimo iza kulisa ne toliko standardnog koliko klišetiranog porodičnog života sagledanog iz ugla žene. Različite životne dobi – od djevojčice, preko djevojke, mlade i zrele žene do bake, žene su junakinje ove knjige, sa manjim i rijetkim izuzecima. One su međusobno vrlo slične, liče jedna na drugu isto kao što jedna na drugu liče njihove sudbine. Pa šta je onda faktor razlike? Mogla je biti ispričana samo jedna priča koja bi kroz jednu od njih svjedočila za sve. Razlika ipak postoji i nalazi se u prostoru koji je prećutan i koji se predstavlja kao ženski, a koji je u stvari mjesto neostvarene ljudskosti nebitno kojeg pola ona bila. Da li ljudskost uopšte ima pol ili su to samo manifestne razlike?

 

Odvaživši se da iskorači pred oči javnosti, pred te isledničke reflektore, Lela Milosavljević je po mjeri svog doživljaja, ali i po mjeri svog dara, „priznala“ postojanje jednog svijeta nepriznatih, skrajnutih i potisnutih vrijednosti. Oni koji očekuju duboki katarzični doživljaj mogli bi biti razočarani, ali oni koji dozvole da pripoviješću prirodno budu vođeni ka poenti koja se ponekad nalazi na neočekivanim mjestima, u ovim skladnim i naizgled jenostavnim pričama mogu pronaći trajan i suštinski bitan emotivni razgovor. Autorka nam otkriva svijet u kojem se prepliću tradicija i emancipacija objedinjene složenom prirodom savremene žene. Gledajući svoje misli, junakinja priče još uvijek ne dozvoljava da njene misli budu od drugih viđene jer ih se i sama plaši, plaši se njihove razorne snage, nije joj na umu revolucionarna promjena života. Ona želi malo prostora za sebe i ta potreba za malo autonomije biva najčešće ismijana, neprepoznata kao stvaralačka. Problem, a ponekad i tragika takve žene, jeste u njenoj razapetosti između dužnosti i obaveza u okviru porodice gdje ona apsorbuje sve probleme kao svoje lične, i onoga što predstavlja njen lični imperativ. To što je samo njeno izgleda joj kao jeres i ona nema snage da do kraja izvede svoju namjeru. Dok djecu bezrezervno voli, prema mužu je namjesto nekadašnje strasti i ljubavi razvila čudnu mješavinu prijateljske naklonosti i majčinske brige. Taj višak koji oslobađa od članova njene porodice stvara nezadovoljne parazite prilično ili savim neosjetljive za vibracije njene prirode. Suština ove situacije je u tome što patrijarhalno okruženje već odavno pokazuje nedovoljnost i nefunkcionalnost u savremenim uslovima, ali se vrijednosti naslijeđene iz njegovog okrilja niti mogu prepustiti propasti, niti tek tako prenijeti u neki novi kontekst.

 

Kao posebnu vrijednost ističemo psihološku, a ne faktografsku tačnost ispričanog koja rukovodi čitalačkim doživljajem u pravcu ostvarivanja ljudskosti definisane kvalitetom ličnosti, a ne kvalitetom pola.

 

Мarija Knežević                                        

bibliotekarka u NB „Stevan Samardžić“

objavljeno: 25.04.2018.                             

 


Patrik Modijano: "Mala princeza"

Akademska knjiga, 2014.

 

 

„Gotovo dvanaest godina pošto su prestali da me zovu Mala princeza, zatekla sam se u saobraćajnom špicu na metro stanici Šale. Bila sam u masi koja je na pokretnom trotoaru išla niz beskrajni hodnik. Jedna žena je nosila žuti kaput. Boja tog kaputa privukla je moji pažnju te sam je posmatrala s leđa na pokretnoj stazi.Ona se beše uputila u dugački hodnik gde je pisalo: “Pravac Vensenski zamak“. Kada smo se zaustavili usred pokretnih stepenika da, zbijeni jedni uz druge, sačekamo otvaranje automatskih vratnica, ona je stala pored mene. Tada sam joj videla lice. Njena sličnost s mojom majkom bila je toliko upadljiva da sam pomislila da je to ona.“

 

Modijanova „Mala princeza“ je priča o sjećanju na izgubljeno djetinjstvo, o prevari, nestajanju, napuštanju i potrazi. Kao i većina romana ovog nobelovca, i ovaj se temelji na uzaludnoj potrazi usamljenog protagoniste za identitetom. Ovo je jedan od rijetkih romana Patrika Modijana čiji je narator ženski lik. Mada su među njegovim junacima i mnogi ženski likovi, Dora Bruder iz istoimenog romana ili Luki, lik iz „Kafea izgubljene mladosti“, naratori su mahom muški likovi koji u znatnoj mjeri korespondiraju sa autorovim „ja“. Bez obzira što je ulogu naratora u ovom slučaju prepustio ženskom liku, devetnaestogodišnjoj djevojci Terezi, nesumnjive su njene sličnosti sa Modijanovim muškim protagonistima – mladim ljudima bez identiteta koji nose teret prošlosti pokušavajući da pronađu odgovor na egzistencijalno pitanje „ko sam ja?“

 

Mlada djevojka Tereza zarobljena je u maglovitim sjećanjima na svoje djetinjstvo i tajanstvenu majku koja je nestala godinama ranije bez traga. Jedina vijest bila je o majčinoj smrti u Maroku, dok na stanici u Parizu nije ugledala ženu koja ju je podsjetila na majku. Slijede pitanja na koja Tereza nema odgovore. Da li je ta žena njena majka ili je majka umrla u Maroku kao što joj je rečeno? Tereza počinje opsesivno da slijedi ženu u žutom kaputu koja bi mogla da bude njena majka i ta potraga otvara cijeli spektar maglovitih sjećanja na rano djetinjstvo i život sa majkom u Parizu.

 

Čitajući biografske podatke o autoru, ne možemo a da ne primijetimo sličnosti između djetinjstva i rane mladosti autora i njegovih likova. Nesumnjivo je da su detalji Modijanove biografije izvršili snažan uticaj na njegovo književno stvaralaštvo, o čemu je i sam govorio: „Mislim da su neke epizode iz mog djetinjstva posijale sjeme za nešto što će kasnije izniknuti u mojim knjigama. Često sam bio daleko od svojih roditelja, odsijedao kod njihovih prijatelja o kojima ništa nisam znao, stalno mijenjajući kuće i mjesta. Ništa me tada nije iznenađivalo, čak su mi i bizarne situacije djelovale savršeno normalno. Tek mnogo kasnije me je moje djetinjstvo pogodilo kao nešto enigmatično i pokušao sam da otkrijem više o tome ko su bili svi ti ljudi kojima su me roditelji ostavljali i koja sam sve to mesta promenio, ali nisam uspio da ih identifikujem. Moji bezuspješni pokušaji rješavanja ovih misterija pobudili su želju za pisanjem, kao da su pisanje i imaginacija mogli da mi pomognu da povežem sve te pokidane veze“.

 

Odnos roditelja i djece, posebno u periodu ranog djetinjstva, presudan je da dalji razvoj ličnosti djeteta. Modijanovi likovi mahom potiču iz disfunkcionalnih porodica, djetinjstva se sjećaju nejasno, roditeljske figure za njih ostaju tajanstvene i nepoznate, pa su u stalnoj potrazi za imagom izgubljene majke/oca. Nesigurni u sebe i bez ikakvih planova i ciljeva oni žive inpulsivno, lutaju ulicama Pariza tražeći utjehu i pritom bježe od sebe samih, od prošlosti i sjećanja koja vrebaju iza vrata starih zgrada, uličnih kafea, stanica metroa... Želja i strah u njima međusobno se prepliću i sukobljavaju, a strah nadrasta želju za spoznajom i (samo)otkrivanjem. Tako i Tereza odustaje od dalje potrage kada se našla nadomak odgovora na svoja opsesivna pitanja. Protagonista i narator „Male princeze“, Tereza, kao i ostali Modijanovi junaci, ostavlja utisak da ima samo prošlost – prošlost je ta koja determiniše njenu sadašnjost svedenu na uzaludnu potragu, a budućnost kao da ne postoji. Modijanov romaneskni svijet nastanjen je likovima bez budućnosti, mada uprkos bolnoj prošlosti i sumornoj sadašnjosti ponekad provijava i nada u početak nekog boljeg života.

 

Modijanov stvaralački postupak konstantan je, romani su tematski bliski i kratki, a junaci ponekad toliko slični da se stiče utisak da pisac samo premješta istog protagonistu iz priče u priču, promijenivši mu samo pol ili ime. Kritika je primijetila da je struktura Modijanovih romana slična detektivskom romanu, mada se o tome može samo uslovno govoriti. U Modijanovim romanima za razliku od detektivskih, nema konačnog razrešenja. Svaka potraga protagonista pokazuje se uzaludnom. Možda će se čitaocima učiniti da Modijano postavlja previše pitanja bez odgovora, pokreće previše uzaludnih traganja, ali u tome je zapravo i privlačnost njegovih romana.

 

Ivana Cvijetić                                        

bibliotekarka u NB "Stevan Samardžić"

objavljeno: 04.04.2018.                             

 


 

Radosav Bato Đurković, “Putnici“

Izdavački centar Matice srpske – Društvo članova u Crnij Gori, 2016.

 

 

Iako je svaka kockarnica zasnovana i udešena na smicalicama, isključivo radi dobiti – predstava je u njima udešena za džentlmensku zabavu.

 

                 F. M. Dostojevski

 

Predstava života, u kojoj glavni lik Đurkovićevog romana pokušava da pronađe izgubljeni smisao i vrati se zavičju kroz jedno putovanje u nezaborav, ispisana na stranicama romana „Putnici“, vodi čitaoca kroz lavirint čovjekovog nedokučivog bića. Stoga putovanje, prikazano u romanu, svakako nije ležerna avantura u kojoj ćemo ostaviti brige negdje tamo daleko i prepustiti se uživanju. Ovo putovanje, koje je duboko lična i duševna pustolovina kockara Aleksandra, zapravo je jedno esencijalno iskustvovanje samoga života, njegovog skrivenog smisla.

 

Permanentno prisutna fenomenalnost preklapanja života i smrti, bića i ništavila, svjetlosti i tame, stvarnog i snevnog, ukomponovana u tri izlaska iz noći i jedno jutro, izvanredno je predstavljena drama čovjekovog eshatološkog bića, egzistencijalno uokvirenog u jedan prostorno-vremenski milje. Duhovna avantura, koja će čitaoca kroz ovo književno ostvarenje držati duboko uznemirenim i neravnodušnim do samog kraja, do „svitanja“, pokazatelj je njegovog izuzetnog katarzičnog dejstva. Ono što posebno uzbudljivim i dramatičnim čini samu kompoziciju romana jeste to što glavni junak nikako da ostvari željeni susret, lutajući pustinjom zaborava, tumarajući svaki dan u jednom otuđenom svijetu u kome se smjenjuju egocentrizam, ubiranje profita, sladostrašće.

 

Putnik može da bude i jeste svako od nas, pisac, čitaoc, glavni junak. Na tom putu, koji je permanentno traganje za odgovorom, izvjesnost samog postojanja javiće se kao prevashodan cilj. I kao što Dekart svoju ontološku teoriju zasniva na poznatoj izreci - „Mislim, dakle, jesam“, u traganju za izgubljenim smislom, glavni lik romana jednom prilikom potvrđuje - „Ipak razmišljam...Misao je moja...“ Izvjesnost postojanja, a samim tim i smisla sveukupnog bića, odvajkada je bila okosnica filosofskog i književnoumjetničkog stvaranja. U nastojanju da se riješi ta ključna egzistencijalna dilema, emanirala je ogromna stvaralačka energija kroz vijekove, ispisujući jednu duboko ličnu, intimnu patnju postojanja. Ono što Aleksandar želi da vidi, osjeti, čuje, jeste potvrda ove izvjesnosti, koja je smisao sam. Smisao koji se gubi u savremenoj otuđenosti čovjeka od čovjeka, a samim tim i čovjeka od samog sebe. Međutim, pisac ide korak dalje, nastojeći da pokaže kako misao, saznanje, nije ta koja je dovoljna da dokaže ovu izvjesnost, već uvodi ličnost drugog, koji je jedini garant da sve nije iluzija, san, ništavilo. Onog koji najavljuje mogući izlaz iz paklenog kruga samodovoljnosti. Ipak, taj drugi nije neki virtuelni drugi, s kojim smo danas navikli da uspostavljamo jednu formalnu komunikaciju. Opštenje sa licem Drugog, koje je jedini garant da se ovo putovanje ne pretvori u bezlično trajanje, suštinski je cilj i preokupacija Aleksandrovog mučnog traganja. Drugi je beskraj, jedini prolaz iz zatvorenog kruga, iz vremena u vječnost.

 

U traganju za ovom suštinskom izvjesnošću, Aleksandar se često posmatra u ogledalu, koje mu s vremena na vrijeme daje različite odraze. Duboko prodiranje u tajne čovjekove duše, koje su na filosofsko-psihološki način obuhvaćene ovim književnim tekstom, predočene su brojnim simbolima koje autor koristi u tekstu, kao što su: torba, kockarski sto, napušteni vagon, voz koji uvijek odlazi, igra, susret sa ogledalom, vodenica koja melje „hljeb života“. Simboli kojima pisac prikazuje jednu mučnu egzistencijalnu borbu, koju čovjek današnjice vodi, otuđen od zavičaja kao pamćenja, ukazuju, naime, na svojevrsnu fenomenalnost zaborava i mraka, i pritom neizbježnog ostajanja sa sobstvom.

 

Život u virtuelnom svijetu, utemeljen na interesnim, profitabilnim osnovama, učinio je da svojevrsno otuđenje zaživi ne samo u intersubjektivnoj zajednici, već i zajednici čovjeka i prirode. Priroda je ta koja u Aleksandrovom oku, kao izvorno stvorena, pruža snažan oslonac na putu ka zavičaju istinskog stvaranja. Zato je značaj čulnog, vizuelnog, veoma naglašen. Boje su ono što u Aleksandroj percepciji pravi rez između stvarnog i snevnog. Tek nakon svitanja on „vidi“ prave boje. Stoga se, u svom teškom iskustvovanju ništavila, trudi da ne zaboravi, da vidi jezero u najčistijem obliku, da zapamti lica drugih , iako mu izvorna slika stalno izmiče.

 

U vrtoglavoj smjeni pojava, doživljaja, neznanih likova, nepovezanih radnji, nelogičnih predstava, kao spasonosna izvjesnost javlja se žudnja za umjetničkim odgovorom, žudnja da se u ljepoti kao skrivenom smislu pojavnog pronađe rešenje. Tako jednom prilikom glavni junak potvrđuje - „Slikati! Treba slikati skrivenu ljepotu!“ Ovdje se ljepota posmatra istovremeno i kao vrhovno dobro i istina, jer samo kao takva može pružiti traženi odgovor. Pisac nam ukazuje na značaj umjetnosti na tom putu: „Slova jesu pokreti i kada se sabiraju, kao da slikamo...ali se ne može. Opet to nije slika. Kristali su oči...bar to što iskri u njima. Tu je neko važan. Živi kristali. To je bolje naslikati. Taj spoj unutrašnje i spoljašnje svjetlosti stvara iskru. Treba je uhvatiti. Kako je staviti na platno. Ona je jedino što traje , a kao da je bljesak“.

 

Iskustvovanje ovog trenutka vanvremenog bljeska, susreta krajnosti, koji kao da vječno traje, a koji glavni lik romana pokušava da obuhvati svojom slikom, drži budnom uobrazilju recipijenta na osoben način. Stoga nije slučajno što, izlazeći iz jedne noći u sledeću, i sve tako do jutra, i sam čitaoc počne da se preispituje kojim bojama je okružen i kakvo je lice koje mu dolazi u susret.

 

Sofija Jelovac                                        

bibliotekarka u NB "Stevan Samardžić"

objavljeno: 14.02.2018.                             

 


 

Pjer Ado: „Ne zaboravi da živiš“

Fedon, 2009.

 

 

 

                

 

Knjiga „Ne zaboravi da živiš“ Pjera Adoa (Pierre Hadot, 1922–2010), sa podnaslovom Gete i tradicija duhovnih vežbi, objedinila je više studija posvećenih Geteu, njegovom književnom djelu, ali još više filozofskoj poziciji ovog pisca svjetskog glasa. Valja podsjetiti na činjenicu da je Ado francuski filozof i istoričar ideja, profesor na Kolež de Fransu na Katedri za istoriju helenističke i rimske misli. Njegove uticajne studije o grčko-rimskoj filozofiji bacaju novo svijetlo na filozofsku praksu, terminologiju i cilj antičke filozofije.

 

Posebna pažnja u ovoj knjizi usmjerena je na duhovne vježbe čija je svrhovitost u tome da kod pojedinca izmijeni viđenje svijeta, da se onaj koji se podvrgava tome usavrši u tom poduhvatu. Za Adoa ovaj pojam nema religioznu konotaciju, već je „reč o činovima intelekta, imaginacije ili volje“. Duhovne vježbe analizirane kod Getea u dobroj mjeri oslonjene su na antičku filozofiju, jer je ona načelno prisutna u njegovom djelu, a pojedini motivi „podmlađeni“ su u cjelini u Geteovoj književnoj obradi. Zajednička odlika dvojice autora jeste da se ne mire sa udaljavanjem filozofije iz središta života i stvaralaštva i da, svaki na svoj način, nastoje da se prisjete njene prvobitne dijaloške prirode.

 

Prva vježba je usredsređenost na sadašnji trenutak „koja nam omogućava da snažno proživimo svaki trenutak postojanja, a da pritom ne budemo ometeni teretom prošlosti ili prividom budućnosti“. Ovo je prilika da se podsjetimo još jednog iz plejade svjetskih velikana – Nikole Tesle, koji je inspiraciju za svoje stvaralaštvo takođe pronašao u Geteovom „Faustu“, čiji je tekst u izvornom obliku znao napamet. Potvrdu za to naći ćemo u Teslinim „zapovijestima“, načelima uz pomoć kojih je svoj umni napor i tjelesni sklop držao u savršenom skladu kako bi ispunio misiju pozvanja na Zemlji i, kao i Gete, rekao „Da“ životu i svijetu. Između Memento mori i Memento vivere (ova izreka u Geteovom prevodu glasi „Ne zaboravi da živiš“) odvija se životna drama u vremenu i prostoru koji nismo birali, ali mu svojom voljom i djelanjem dajemo dostojanstvo postojanja. Dakle, drama nužnosti nije uvijek, i nije samo, područje mraka i grčevite strepnje za život i straha od smrti, već ima svoju luču koja svijetli tek onda kada je postanemo svjesni.

 

Druga duhovna vježba kojom se Ado u svojoj knjizi bavi jeste pogled odozgo „koji znači distanciranje od stvari i događaja, kao i nastojanje da ih sagledamo u cjelini, odvajajući se od sopstvenog pojedinačnog, pristrasnog i delimičnog gledišta“. Ova duhovna vježba veoma je važna za pokretanje svih potencijala čovjekovih u harmoničnoj i smislenoj aktivnosti. Ona može biti čisto imaginarna, kako kaže autor ali, s obzirom na to da se u cijeloj knjizi insistira na jedinstvenom doživljaju svijeta koji proishodi iz života u svijetu, „može da odgovara i fizičkoj radnji kao što je penjanje na planinu“. Potreba za sticanjem nebeske perspektive pokretala je ljude od pamtivijeka na duhovnu aktivnost, a kao rezultat pojavljivala su se otkrovenja u umjetnosti, filozofiji, nauci.

 

Treća duhovna vježba - krila nade, obrađena je u okviru analize Geteove pjesme Orfičke iskonske reči. U ovoj duhovnoj vježbi objedinjena su kvalitativna i dinamička svojstva dviju prethodnih i to jedinstvo kao djelatni impuls daje „viziju budućnosti (koja) može da dostigne jačinu ispunjenog trenutka u kojem se trenutak i večnost sjedinjuju“. Nada „odgovara odvažnosti duha (...), ona postavlja pojedinca u perspektivu celine i tako mu omogućava da deluje s pouzdanjem, sve snažnije, u onom neprekidnom naporu uspinjanja koji je neodvojiv od života“.

 

Ove duhovne vježbe su u stvari principi duhovne aktivnosti koje su i Gete, kao centralna tema književnog i filozofskog istraživanja, i Ado kao proučavalac ove teme, baštinili u svom životu i radu svako na svoj način. Geteovo „Da“ životu i svijetu jeste „Da“ poeziji kao „dobroj vesti“ za čovječanstvo, kao i Adoovo „Da“ predanom filozofskom radu i prisnosti sa vremenom sopstvenog postojanja, to je i naše malo „da“ iznjedreno iz vlastitog trenutka i postojanja.

 

Мarija Knežević                                        

bibliotekarka u NB „Stevan Samardžić“

objavljeno: 28.12.2017.                             

 


 

Vladika Grigorije Durić: „Preko praga“

Laguna, 2017.

 

 

„Najveća planina koju čovek mora preći je prag njegove kuće“

 

                Ivo Andrić

 

Duševna drama episkopa zahumsko-hercegovačkog, Jovana Durića, ovaplotila se u knjizi „Preko praga“ kao ispovijest pastira, koji perom u ruci dijeli svoj osobni, duboko lični doživljaj čovjeka, svijeta, istorije. Doživljaj koji je književnoumjetnički sažet u ovom ne slučajno napravnjenom odabiru priča, koje na jedinstven način prikazuju čežnju ka neprolaznom, vječnom. Ka tom cilju okrenuti su svi opisani događaji i likovi, koji sobom nose tragiku postojanja i svekoliku dramu spasenja. Recepcija te egzistencijalne zatečenosti postaje vjernija tim više što likovi, uzeti u različitim vremenskim i istorijskim trenucima, svjedoče duboko ljudsko, može se reći, ontološko stradanje i žrtvu. Tako čitalac, udubljujući se u događaje i ljude opisane u pričama, pronalazi slična iskustva, kako u svom okruženju, tako u sebi samom. Tome značajno doprinosi piščevo pronicljivo, psihološko portretisanje likova, zahvaljujući pastirsko-duhovnom iskustvu, kao i širokoj učenosti. Tako su nastale priče, naslovljene ličnim imenima, kao posvećeno obećanje, da se ne zaboravi, da se opomene i utješi.

 

Ličnosti, o kojima autor govori, nisu imaginarni likovi, već oni koji pisanju samom daju smisao. Tragika jednog vremena, koja se izobrazila kroz njihove živote, osnovna je inspiracija i patos piščevog stvaralaštva. Posmatrajući ih i opisujući na razini jedne duševne komunikacije, ne zadržavajući se nikada na nivou prolaznog i čulno-opažajnog, autor pričama daje ton onostranog, budućeg.

 

Sve opisane fenomene, kao što su sunce, kamen, nebo, lopta, more, ruševine, vaskrsenje, upakovane u poseban mediteranski ambijent, pisac je predstavio kao izvanrednu smjenu slika i utisaka ovozemnog i transcendentnog istovremeno. Istu tu igru svjetlosti prepoznaje u očima svojih sagovornika, koji, iako tu, na tajnovit način ostaju daleki i odsutni, čarobni, kao i priroda sama, kao i sve u njegovom oku. Stoga ovi živopisni prikazi hercegovačkog krajolika, prirode, arhitekture, ljudi, maslinjaka i vinograda, nose jedan duhovni, lični pečat. Dimenzija prostora tu svakako zauzima značajnu ulogu, tako da nije slučajno što „mjesto-prostor život čine sličnim sebi“.

 

Naročit estetski doživljaj, koji pruža ovaj književni tekst, jeste jedna fenomenalnost prelaska, koju vladika senzibilno provlači kroz sve odabrane teme, dajući samom pričanju jedan uzvišeni ton. Tako nas toplim, jednostavnim, a istovremeno duboko-refleksivnim izrazom, uvodi u svijet jednog permanentnog putovanja, u kome smo putnici svi. Putnici do mjesta „na kome nema tuge i bola, do mjesta susreta sa Onim koji jeste i koji čini da i mi jesmo“. Prag je ta početna i najautentičnija granica samog ulaska i izlaska, prostorna i vremenska relacija, koja prati i usmjerava sve naše korake i odluke. Simbolom kućnog praga, preko koga je u odlučujućem životnom trenutku prešao, pisac nam želi predstaviti važnost odluke i odgovornosti pri prelasku brojnih granica koje su svuda oko nas, prostornih, vremenskih, inersubjektivnih. A svrha prelaska opet je susret, kako sa Drugim, tako i sa samim sobom. Često je ta granica u oku piščevom i stvaralačkoj imaginaciji tako nježna i providna, tako da nisu slučajni utisci koje nam priče ostavljaju, utisci koji čitaoca uvode u jedan mističan doživljaj budućeg u sadašnjem, postojećeg u nepostojećem, vječnog u vremenom. „Svi smo mi putnici, putujemo bez prestanka, neizvjesnost tog putovanja, ne osjećaju svi jednako, sve je u pokretu, sve ide ka svom cilju, iako nekada izgleda da je statično i usporeno“.

 

Fenomen prelaska, okrenutosti prema budućem, provejava i na onim mjestima u knjizi, koja govore o apsurdnosti ratova, o značenju istorije, o mistici ruševina. Pisac se nerijetko nalazi upravo na ruševinama, koje ne ostaju nezapažene, koje su novi počeci, koje su prelazak ka novom u kome vaskrsava staro. Samim tim što je nemoguće učiniti relativnim, beznačajnim, ono što nije relativno i prolazno, pisac nastoji razumjeti i u tom svjetlu predstaviti i one mračne strane ljudske istorije. Otrgnuti ih zaboravu, naglasiti važnost njihove žrtve, ne samo u tom istorijskom trenutku, već i u svim budućim, učiniti prisutnim sve u svemu, uvezati svekoliku patnju u jedan nezaborav, jer sve je stvar prelaska. Da nije tako, ni sama priča ne bi bila moguća, jer i ona snosi žrtvu. Snagom njenog ispovjedačkog tona, mjeri se snaga njenog književnoumjetničkog ostvarenja. Jer ono što iskušava čovjeka, pisca, govori pričom i iz priče, tako da kroz priče vladike Durića, imamo osoben uvid u pričanje kao takvo, u smisao priče kao umjetničkog fenomena.

 

Pisac nam kroz odabir priča iz svog životnog iskustva i svakodnevice, razotkriva svu složenost i tajnovitost ljudskog bitisanja, nastojeći da pokaže kako se, zapravo, u najobičnijim životnim dešavanjima nalaze odgovori najvišeg promisla, odgovori koje svakako nećemo pronaći u apstraktnim i bezličnim učenjima i idealima. Tako eshatološka radost, koja osvjetljava pričom odabrane ličnosti i događaje, čini smislenim i podnošljivijim čitaočeve svakodnevne brige i strahove, što pisac postiže darom posebnog spisateljskog senzibiliteta, ni u jednom trenutku ne udaljivši se od svog pastirskog pozvanja.

 

Sofija Jelovac                                        

bibliotekarka u NB "Stevan Samardžić"

objavljeno: 20.11.2017.                             

 


 

Elif Šafak: „Četrdeset pravila ljubavi“

Nova knjiga, Podgorica, 2017.

 

 

„Malo po malo, čovjek napuni četrdeset, pedeset, šezdeset i sa svakom dekadom, osjeća se potpunije. Morate nastaviti da hodate, mada ne postoji mjesto na koje stižete. Univerzum se okreće, stalno i neumoljivo, kao i zemlja i mjesec, ali upravo tajna usađena u nas, ljudska bića, pokreće sve to. Sa tim znanjem mi derviši ćemo se igranjem probiti kroz ljubav i slomljeno srce čak iako niko ne shvata šta radimo. Plesaćemo na isti način usred tuče i velikog rata. Plesaćemo u svom bolu i tuzi, radosno i ushićen, sami ili zajedno, polako ili brzo kao vodeni tok. Plesaćemo u našoj krvi. Postoji savršena harmonija u svemu što je bilo i što jeste u univerzumu. Tačke se stalno mijenjaju i zamjenjuju jedna drugu, ali krug ostaje netaknut“.

 

Roman „Četrdeset pravila ljubavi“ turske književnice Elif Šafak po svojoj kompoziciji predstavlja 'roman u romanu' – dva narativna toka, dvije paralelne priče koje dijeli viševjekovni vremenski jaz. Ela Rubenštajn je američka žena, majka, supruga i domaćica koja živi prividno srećnim i spokojnim životom. Međutim, tamo negdje u njenom biću gdje bi trebalo da bude ljubav, ona osjeća prazninu. Čitanje rukopisa romana Slatko bogohuljenje, nepoznatog i misterioznog evropskog pisca Aziza, odvodi Elu u spiritulnu avanturu otkrivanja mudrosti sufijskog misticizma posredstvom Rumija i Šamsa iz Tabriza, sufijskih mistika iz trinaestog stoljeća.

 

Sam naslov romana upućuje na esencijalnu mudrost sufizma oličenu u Četrdeset pravila religije ljubavi lutajućeg derviša Šamsa iz Tabriza. Iako ih razdvaja skoro osam vijekova, i Ela i Rumi su na sličnom putu u potrazi za ljubavlju koja bi ispunila njihovu unutarnju prazninu. S druge strane Šams od Tabriza prkosi religijskim i društvenim konvencijama svog vremena, drsko im se suprotstavlja, dovodeći svoj život u opasnost. Povezanost neraskidivim duhovnim srodstvom sa Rumijem, Šams svom prijatelju daje podstreka da odbaci svoj ego „nafs“ i živi u skladu sa sufijskom mudrošću, iako će taj čin izazvati revolt Rumijevih ranijih poštovalaca, pa i same porodice. U sufijskom misticizmu značenje pojma džihad odnosi se na rat protiv sopstvenog ega, a ego, sopstvo može se pobijediti samo beskrajnom ljubavlju prema Bogu i svim njegovim stvorenjima. Dostizanje te apsolutne ljubavi prema Bogu, dovodi do poricanja i nestajanja JA, do svođenja na nulu „tako veliku da vam prekriva čitavo biće“. Na sličan način će i Aziz Eli dati podstreka da napusti svoj odavno propali brak u kome je i emotivno i duhovno neispunjena. Rumi kroz svoj odnos sa Šamsom i Ela u svom odnosu sa Azizom, prisiljeni su da dovedu u pitanje smisao svojih dotadašnjih života, da odbace sigurnost zarad neizvjesnosti sufijskog puta koji im ne obećava sreću i sigurnost, već otkrivanje sveprožimajuće božanske ljubavi u mističnoj harmoniji i jedinstvu duša kada se odbaci sve lažno što ovaj svijet nudi.

 

Roman privlači posebnu pažnju i zbog svoje dinamične naracije, polifoničnosti glasova koji se izmjenjuju dajući pripovjednom toku poseban kolorit kroz riječi nekolicine naratora, oživljavajući na taj način jedno davno vrijeme i omogućavajući čitaocu da se likovima romana otisnu na duhovno putovanje od Aleksandrije, Samarkanda, Damaska, Bagdada do Konije. Elif Šafak je ovim romanom aktuelizovala stara sufijska učenja Rumija i Šamsa od Tebriza, pojednostavila ih je prenijevši ih u romanesknu formu i na taj način učinila ih je dostupnim i onim čitaocima koji su o sufizmu imali maglovita saznanja sve do ove knjige.

 

„Četrdeset pravila ljubavi“ je roman o ljubavi i prijateljstvu čija je poruka da svako od nas u univerzumu ima srodnu dušu u kojoj se naša duša ogleda, to je onaj dio nas koji nam nedostaje cijelog života, jedino što može ispuniti našu prazninu. Susret sa dušom-ogledalom zapravo je pronalak jednog dijela našeg bića koji nam je nedostajao. Poruke koje nama, savremenim čitaocima šalju Šams i Rumi tiču se odnosa nas prema drugima, kao i odnosa drugih prema nama. „Ako želiš da promijeniš odnos na koji se drugi ponašaju prema tebi, najprije bi trebalo da promijeniš način na koji se sam ponašaš prema sebi. Ne naučiš li voljeti sebe u cjelosti i iskreno, nema načina da možeš biti voljen.“

 

„Život bez ljubavi je promašaj. „Da li bi trebalo da tragam za duhovnom ljubavlju, ili materijalnom, ili fizičkom?“, ne postavljajte ovo pitanje. Rasuđivanje vodi rasuđivanju. Ljubavi nije potrebno nikakvo ime, kategorija ili definicija. Ljubav je sam svijet. Ili ste unutra, u centru… ili ste vani, puni čežnje“.

 

Ivana Cvijetić                                           

bibliotekarka u NB "Stevan Samardžić"

objavljeno: 03.08.2017.                         

 


 

Mišel Uelbek:"Pokoravanje"

Booka, Beograd, 2015.

 

 

Savremeni francuski pisac Mišel Uelbek zainteresovao je nizom svojih romana evropske čitaoce i uveliko isprovocirao „čitanje“ političke svijesti savremenog evropskog čovjeka, kao i čitanje njegove svakodnevice i važnih pitanja prema kojima se čovjek odvajkada određuje kao svjesno biće..

 

Pitanje smisla čovjekovog života još se intenzivnije artikuliše u poslednjoj njegovoj knjizi, u romanu „Pokoravanje“. Uelbek, kojem ne manjka medijska pažnja, ali ni pažnja kritike, u ovom romanu postavio je mnoga pitanja koja su postavljale tradicionalne ljudske zajednice, ali i pripadnici savremenih društava međusobno dezintegrisani i sa sopstvenim smislenim postojanjem, reklo bi se, nesastavljeni.

 

Ono što kritika izbacuje u prvi plan kao autorski potpis Mišela Uelbeka jesu brutalno izraženi pornografski elementi. Takođe se primjećuje, po nekima neprimjeren, naglašeno publicistički način pripovijedanja. Nećemo to poricati, jer je nemoguće poreći ono što je činjenica. Možemo čak pretpostaviti da je izvjesna količina erotomanije karakteristika Uelbekove ne samo stvaralačke, nego i egzistencijalne ličnosti. To nas ne udaljavava od uvjerenja da on, u stvari, govori jezikom savremenosti, iskušavajući nas da, poljuljani verbalnom provokacijom, nikad ne pročitamo ukupnost njegovog umjetničkog iskaza, kao što ni njegovi likovi istinski i ne pokušavaju da pročitaju sebe.

 

U središtu njegove stvaralačke pažnje nalazi se islamistički terorizam kao neskrivena i stalna prijetnja evropskim zemljama. Zbog javnog iskazivanja svojih stavova po tom pitanju njegova bezbijednost je dovođena u pitanje, zbog čega je bivao evakuisan iz Pariza. Ne bismo se složili sa mišljenjem da je ovaj roman provokacija samo islamskog dijela svijeta, već je provokativno uperen i protiv katoličanstva. Glavni junak romana je Fransoa, profesor književnosti na Sorboni koja je pojam prestižnog univerzitetskog obrasca. Ipak, ne stiče se utisak da je i danas tako. Ona je, prema onome što čitamo u romanu, davno postala središte prizemnih novčanih transakcija, a onda odjednom promijenila i vlasnika. Predstavnici „petromonarhije“ preuzimaju univerzitet i on postaje luksuzno opremljeno mjesto okupljanja profesorskog kadra, ali i mjesto indoktrinacije i konačnog opredjeljivanja za prelazak na islam za one koji se na to na samom početku „kolonizacije“ nisu odlučili. Ove kreacije Mišela Uelbeka, reklo bi se, plediraju na vizionarstvo, ili računaju na svoj iskaz kao poslednju opomenu zapadnom svijetu.

 

Globalističke tendencije umrtvile su brigu o tradiciji u Francuskoj našeg doba i otvorile veliku prazninu na tom mjestu. Čovjek kojeg oblikuje takvo društvo (Fransoa) ne upisuje u svoju biografiju ni jedan mlak pokušaj pronalaženja nacionalnog identiteta, a praznine popunjavaju oni koji imaju materijalnu premoć i blagovremeno osviješćene ljudske resurse.

 

Marija Knežević                                           

bibliotekarka u NB "Stevan Samardžić"

objavljeno: 03.07.2017.                         

 


 

Jovan Dučić: „Gradovi i Himere“

Oktoih, 2011.

 

 

Sve još stoji nepokretno na svom večnom mestu. Svaku stvar je ovde ozarila mirnoća i ushićenje, i travčicu i kamičak, i brdo pod nebom, i vruću senku pod drvetom. U polju bacaju svoj hlad čempresi i platani koje su možda posadili pobožni krstonoški kraljevi ili istočnjački osvajači. Tišina tla nigde nije tako duboka kao u palestinskim krajevima. Nijedna stvar neće da se prokaže, i nijedan glasić da se oda. Sve je ovde aluzija, simbol i opomena. Svaka se stvar duboko zagledala jedna u drugu.

 

Ukoliko je osnovni smisao jednog umjetničkog djela, pa tako i književno-umjetničkog ostvarenja, njegovo katarzično dejstvo na probuđenu recepciju čitaočevu, Dučićeva knjiga „Gradovi i Himere“ svoju snažnu književno-estetsku utemeljenost pokazuje upravo u ovoj izvanrednoj moći posredovanja između fenomena koji su u njoj stvaralački osvijetljeni i čitaoca kojima je ovo predstavljanje upućeno. Ona, uostalom kao i sva značajna umjetnička ostvarenja, svjedoči neospornu međuzavisnost stvaraoca, djela i recipijenta, to jest, jedan izanredan estetički odnos na kome je bazirana umjetnost kao takva. Koliko jedan dobar putopis ima iscjeliteljsko djelovanje po čitaočevu recepciju, danas opterećenu brojnim informacijama koje nameću mas mediji, svjedoči ovo odveć klasično Dučićevo djelo, kome se uvijek sa dodadnom motivacijom vraćamo i na taj način ga činimo aktuelnim. U svom prepoznatljivom artističkom stilu, pisac knjigom okupira pažnju, i snagom umjetničke, književne poruke, čitaočevu uobrazilju čini neravnodušnom, mnogo odlučnije i snažnije nego što to čini savremena, komercijalna turistička ponuda. Panorama čudesnih piščevih utisaka, pretočenih u izvanredan književni doživljaj postaje nezamjenljiv vodič kroz gradove i predjele, snove i očekivanja pred neviđenim, novim i nepoznatim. Tim više ukoliko je čitamo u vremenu, kada takvu vrstu zadovoljstava stičemo prečicom, preko interneta i brojnih on line ponuda.

 

S obzirom da je cjelokupan tekst prožet dubokim refleksijama o smislu istorijskog postojanja pojedinih naroda i kultura, o njihovom iskonskom odnosu prema ljepoti, stvaralaštvu, prirodi, slobodi, životu i smrti, kao i onom neposrednom i svakodnevnom, kao što su konverzacija i duhovitost u pojedinih naroda, putopisna proza Jovana Dučića čita se i kao izuzetno esejističko ostvarenje.

 

Ovi zapisi ne mogu se posmatrati kao dokumentarna građa, zasnovana na statističkim podacima i bilješkama. Ono što ovu vrstu književne građe čini drugačijom od puke novinarske reportaže, koje nam nude savremene agencije, jeste izuzetno piščevo poznavanje istorijskih prilika, kulturne geneze, filosofskih i umjetničkih opredjeljenja zajednica koje su u knjizi opisane. Tako ovaj osobeni artistički postupak vodi čitaoca, ne samo kroz prostor, već i kroz vrijeme. Knjiga „Gradovi i Himere“ svojevrsni je dar beskrajnoj ljudskoj znatiželji, onoj neiscrpnoj stvaralačkoj žudnji da obuhvatimo i ono što nije u polju naše čulne percepcije, da izmjerimo i doživimo one univerzalne vrijednosti, koje su se kroz različite kulture na različite načine ostvarile.

 

U jednoj živopisnoj igri svjetlosti, kroz dijalog konačnog i vječnog, pisac je veoma sugestivno i uvjerljivo opisao, ne samo kulture i civilizacije, već i same predjele, reljef i prirodu pojedinih krajeva. Svi ti opisi upućuju na jednu čudesnost stvorenog, opisi koji kod čitaoca pobuđuju krajnje kontrastna osjećanja. Tako je pred kamenim licem Alpa „sve ogromno i sve hladno; i sve je ili veoma tamno ili veoma svetlo“, dok u oku pred ostrvom Egina, posmatranog između dva stuba Partenona, „ima samo bleska“. Nekada opisi pobuđuju akciju i znatiželju (Pariz), ili pak kontemplativno udubljuju čitaoca (Rim). Isto tako, u knjizi ima opisa koji čitaoca kao dijete vraćaju na početak, očitosti i bezazlenosti stvorenog (Palestina). Knjiga, dakle, istovremeno pobuđuje kod čitaoca sva ova psihološka stanja, održavajući jednu savršenu ravnotežu predstavljenog, što i jeste moć njenog katarzičnog dejstva. Ovi nevjerovatni utisci, pretočeni u izvanrednu književnu cjelinu, svoju konačnu formu dobili su upravo sinhronizovanim djelovanjem neba i zemlje, svjetlosti i tame, čovjeka i beskonačnog.

 

Svi fenomeni opisani u knjizi, kao što su reljef, arhitektura, umjetnost, sistem vrijednosti, a koji čine osobeno lice pojedinih naroda i kultura, međusobno su prožeti. Autor nam time želi pokazati kako kulturno i duhovno biće jednog naroda ne možemo u potpunosti shvatiti dok ne vidimo i ne doživimo sav taj prirodni ambijent, koji je na svakoj tački zemljinog šara sasvim drugačiji. Tako je i svaka kultura, svaki grad, život koji diše u jednom posebnom i neponovljivom ritmu, svaki od njih ima svoju Himeru, svoju tajnu i sablast, a to je ono što ga čini osobenim i neponovljivim. Upravo taj posebni ritam disanja i dušu svakog od njih autor nam ovim putopisom želi predstaviti, stoga i potvrđuje: „Ništa ne razumete od života i huke takvog grada ako niste ništa razumeli od ćutanja i smrti te spiritualne istine i lepote. Jer ekstatički deo grada nije u lepoti starih stvari nego u lepoti starih priča; njegova je tajna u evokacijama i sugestijama koje žive samo u trenutnom ludilu srca: u onom što nije nazidano na zemlji i podignuto u vazduhu, nego izgrađeno u mašti i duši. Gradovi, to su unutrašnje istine.“

 

Na kraju, čitajući redove ovog izvanrednog djela, stiče se utisak da je sve rečeno i opisano imalo jednu osnovnu namjeru, a to je osvjetljavanje fenomena ljudske strasti, čudesne strasti stvaralaštva, bez koje ni gradovi i civilizacije ne bi bili mogući. Kao što uzvišena i čudesna strastvenost postoji u stvorenim predjelima, prirodi, kosmosu, tako su i ljudska misao i ljudska energija iskre ove tajnovite strastvenosti, koja nam ipak potvrđuje da za čovjeka ima nade, da nismo stranci u ovom svijetu i da je on naš dom. Jer, kao što kaže i sam pisac: „Ima nešto savršenije od lepote stvari u prirodi: to je sve ono što je ljudska misao dodirnula i ljudska lepota osvetlila“.

 

Sofija Jelovac                                           

bibliotekarka u NB "Stevan Samardžić"

objavljeno: 15.06.2017.                         

 


 

HARUKI MURAKAMI: “Muškarci bez žene“

Geopoetika, 2016

 

 

“Jednog dana, iznenada, postaješ jedan od muškaraca bez žene. Taj dan ti stiže naprasno, ne davši ni najmanji nagoveštaj, predskazanja, bez opomene i predosećaja, bez kucanja i upozorenja. Tek, skrenuo si iza nekog ugla i shvatio da si već tu. Ali, više nama nazad. Jednom, kad se iza ugla skrene, to za tebe postaje jedan jedini svet. U tom svetu tebe sad nazivaju jednim od muškaraca bez žene. Beskrajno hladnom množinom.“

 

Murakamijeva zbirka priča „Muškarci bez žene“ samim izborom naslova ukazuje na literarne veze sa književnim djelom Ernesta Hemingveja u čijem opusu se nalazi istoimena knjiga priča. Murakami ne mistifikuje svoje književne ili muzičke uzore, ne „kopira“ ih, već stvara direktne poveznice između naslova i likova svojih djela i ostvarenja Kafke i Hemingveja. Najintrigantnija priča ove knjige nosi naslov „Zaljubljeni Samsa“ što je literarna aluzija na Kafkinog junaka Gregora Samsu. Oba Gregora Samse postavljeni su u jedan fantazmagorični svijet nadrealnog, samo se Murakamijev junak ne preobražava u džinovskog insekta, već se budi sa izbrisanim sjećanjem i jednostavnim saznanjem da je on Gregor Samsa. Tu je i sveprisutna i stalna inspiracija Bitlsima. Murakamijev proslavljeni roman Norveška šuma svoj naziv duguje hitu ove kultne grupe, a ni ovoj knjizi priča ne nedostaju reminiscencije na Bitlse, pa prva i druga priča nose naslove „Drive my car“ i „Yesterday“.

 

Svaka od sedam priča je zapravo mali roman o ostavljenim, usamljenim i otuđenim muškarcima koji se sa svojim samoćama i nedaćama „hvataju u koštac“ na različite načine. Murakami svoje protagoniste postavlja u različite situacije, neobične i pomalo bizarne odnose sa drugim likovima. Udovac postaje najbolji prijatelj sa bivšim ljubavnikom svoje žene („Drive my car“), zaljubljeni mladić prepušta svoju djevojku najboljem prijatelju strahujući da je nedostojan njene ljubavi („Yesterday“).

 

Nisu samo osjećanja napuštenosti i samoće, udaljavanje od drugih pa i od sebe samih, unutarnje krize i lomovi jedino ono što obespokojava i urušava Murakamije likove. Junak priče „Samostalni organ“, doktor Tokai, samo(za)dovoljni sredovječni estetski hirurg, uprkos priznanju da je zadovoljan svojim životom proživljenim po određenom obrascu ponašanja, postaje svjestan krize sopstvenog identiteta, postavljajući pritom pitanje na koje nije u mogućnosti da odgovori: ko sam to ja? Prva ljubav koja je došla prekasno, u poznim godinama, navodi Tokaia da preispita svoj dotadašnji sređeni život koji je prisustvom tog novog, njemu nepoznatog osjećanja, izgubio uporište na kojem se temeljio decenijama. Ljubav ga tjera na mučna preispitivanja samog sebe: šta bi od njega ostalo ako bi odbacio svoje titule, profesiju, novac i sve ono što ga je dotada činilo ličnošću? Ko bi bio suštinski, ogoljeni Tokai?

 

Dok su Murakamijemi muški protagonisti mahom usamljenici, otuđeni od drugih pa i samih sebe, uvijek u potrazi za nečim, za smislom, za odgovorima, za ljubavlju, za samima sobom, ženski likovi daleko su realističniji i pragmatičniji. To su mahom usšješne, samouvjerene i atraktivne žene, često fatalne po one koji ih vole pa i po sebe same. Junak priče „Muškarci bez žene“ dobija kasni telefonski poziv i saznaje da je njegova nekadašnja djevojka izvršila samoubistvo. Autor postavlja svog junaka u jednu apsurdnu situaciju: oženjen čovjek saznaje da je njegova stara ljubav mrtva i on se sasvim spontano priključuje klubu muškaraca bez žene: „To je ono što znači izgubiti neku ženu. A ponekad, izgubiti jednu ženu znači izgubiti sve njih. Tako mi postajemo muškarci bez žene“.

 

Ljubitelji Murakamijeve proze u ovoj knjizi susrešće se sa onim dobro poznatim „murakamijevskim“ motivima, ali u novom, originalnom vidu. Ova zbirka priča ne obiluje izletima u predjele fantastike u onoj mjeri na koju smo navikli čitajući njegove romane, posebno Kafku na obali, 1Q84 ili Lov na divlju ovcu, ali i ova knjiga kao i prethodne uvlači nas u svoj svijet i čini da postanemo saputnici tih muškaraca na njihovim putevima traganja.

 

Ivana Cvijetić                                          

bibliotekarka u NB „Stevan Samardžić“

 objavljeno: 19.05.2017.                        

 


DŽON MAKSVEL KUCI: „Iščekujući varvare“

BIGZ, 1990

 

 

„Pa sad, šta ćemo bez varvara?

Oni su ipak bili neko rešenje.“

 

                Konstantin Kavafi „Iščekujući varvare“

 

Kako knjiga po našem mišljenju treba da provocira kvalitetan, intenzivan i višeznačan doživljaj djela, preporučujemo za čitanje roman „Iščekujući varvare“ južnoafričkog pisca Džona Maksvela Kucija. Dobitnik je brojnih nagrada za svoja ostvarenja među kojima je i Nobelova nagrada za književnost, ali ono što je bitno jeste da je i kod kritičke i kod šire čitalačke javnosti zaživio kao veliko ime savremene svjetske književnosti. Ovaj daroviti pripovjedač prenio je u svoj umjetnički svijet opažanja isto toliko nadarenog posmatrača i svojim uređenim umjetničkim svijetom učinio nas vinovnicima jedne neprolazne stvarnosti gdje se blagodetima oduzima vrijednost i smisao, a zlo se periodično pothranjuje i množi, jer „svako pokolenje jedanput, neizostavno, stiže nalet histerije zbog varvara“.

 

Zamislimo Carevinu o kojoj Kuci govori kao konkretnu i stvarnu, ali istovremeno kao fantoma, prikazu kojoj je za život potrebna ovjera u tuđoj krvi, po mogućnosti nedužnoj. Carevina viđena iz njenog pograničnog pojasa daje sliku koja je na početku romana dosta slabog intenziteta. Iako se s vremena na vrijeme oživljavaju strašne predstave o varvarima s one strane granice među malobrojnim stanovnicima pogranične naseobine, posle nevelikog talasanja i nešto uznemirujućih snova, oni se vraćaju ustaljenom životu malih zadovoljstava, plitkih strasti praćenih srazmjernim iskušenjima i podvizima. Ipak taj svijet nije lišen ljepote u elementarnom obliku čija jednostavnost ima veliku okrepljujuću moć.

 

Onako kako je Kuci zamislio Carevinu moguće je zamisliti bilo koju državu, civilizaciju ili skupinu sa ambicijom da disciplinuje ostatak svijeta. Moguće je to učiniti u bilo kom trenutku i na bilo kom mjestu, jer je prava njena priroda univerzalnog karaktera i neizostavno su joj potrebni varvari kao ekvivalent njenom postojanju. Svoju bolest liječiće potragom za varvarima u pograničnim krajevima izmišljajući strahovite njihove najezde, a u stvari, provjerenim sredstvima prinude omogućiće metastaze zla na pograničnom prostoru. Oličenje te produžene ruke je pukovnik Džol, predstavnik takozvanog Trećeg biroa. Nije potrebno veliko umijeće da se u ovoj administrativnoj formi prepozna ruka inkvizicije koja ni u jednom vremenu ne mijenja svoju prirodu. Iza tamnih, gotovo sljepačkih naočara kriju se oči pukovnika Džola koje će u svemu i uvijek vidjeti samo laž, a „ton“ u kojem će prepoznati „istinu“ svjedočiće samo bol, poniženje i smrt svih vrijednosti. „Prvo dobijam laži, znate – tako to biva – prvo laži, zatim pritisak, onda još laži, pa jači pritisak, potom prelom, pa jači pritisak, i tad istina. Eto, tako se dobija istina.“ Jednostavno, kao eliksir, cijedi istinu pukovnik Džol.

 

Nasuprot Džolu, svoju ulogu i svoje poslove bez strasti i revnosti obavlja načelnik, mjesni administrativni rukovodilac, koji je i narator ovog romana. Ipak, njegova prirodna znatiželja izvući će ga iz te uloge i staviti na probu ne njegovu duhovnost, već njegovu tjelesnost, jer u svijetu bez posredovanja Boga moguće je utvrditi tačku u kojoj čovjek prestaje biti čovjek i postaje životinja, a ožiljci ne dopuštaju ponovno uspostavljanje ljudskog dostojanstva u punoj mjeri. Dakle, duhovni svijet se prikazuje nakon, a ne prije ekperimenta, pa i tada oskrnavljen jer nije bio izložen iskušenju, već sumornom apsurdu zla.

 

Kuci obespokojava čitaoca mirnoćom sa kojom iskazuje punoću sopstvenog stvorenog svijeta koji ima prirodno, nalik na urođeno otkrivalačko svojstvo. Ciklus djelovanja zla ipak se završava neuspjehom uz ogromne žrtve na obje strane. Ne možemo reći na strani „inkvizicije“ i na strani „varvara“, jer je nemoguće sa sigurnošću tvrditi ko su stvarni a ko izmišljeni varvari. Carevina, iako poražena u ovom pohodu, neće prestati da izmišlja varvare kao što se izmišlja sve što je potrebno jednoj nedoraslosti, jer i „oni su neko rešenje“, kako to kaže čuveni pjesnik Konstantin Kavafi čija se ideja njeguje u ovom romanu. I sami, sopstvenim „varvarstvom“ možda dajemo legitimitet jednoj odavno hromoj civilizaciji.

 

Мarija Knežević                                        

bibliotekarka u NB „Stevan Samardžić“

objavljeno: 19.04.2017.                             

 


 

DON DELILO : „ Anđeo Esmeralda“,

Geopoetika izdavaštvo, 2013.

 

 

„I čega se čovek seća, na kraju, kad svi odu kućama i kad na ulicama nestane posvećenosti i nade, kao da ih je odneo vetar s reke? Da li je sećanje tanušno i gorko i da li nas ostidi njegova suštinska neistinitost – sva od nijansi i od obrisa koje želimo da vidimo? Ili možda moć transcendentnosti opstaje, osećaj da se događa nešto što narušava prirodne sile, nešto sveto što pulsira na vrelom horizontu, vizija za kojom žudimo zato što nam je potreban nekakav znak da stane naspram naših sumnji?“

 

DeLilova knjiga pripovijedaka nastajalih u dužem vremenskom periodu između 1979. i 2001. godine, radnje smještene na Karibima, Atini, Menhetnu, Bronksu ili u fantazmagoričnim svemirskim prostranstvima, predstavlja, kao i njegovi romani, svojevrsnu hroniku savremene Amerike i američkog načina života. Zoran Paunović u svom eseju o DeLilu, kaže da je DeLilo „hroničar savremene Amerike, a s njom i planete kojom ona gospodari“.

 

Uprkos različitostima i životnim trenucima u kojima ih je pisac uhvatio, skoro svim DeLilovim likovima zajednička je otuđenost od društva, alijenacija koja im onemogućava ostvarenje dublje, emocionalne ili duhovne interakcije sa drugima. Dvoje ljudi sticajem okolnosti postaju ljubavnici na izolovanom tropskom ostrvu, ali ostaju stranci jedno drugom („Stvaranje“), dva astronauta koji sudjeluju u fiktivnom svemirsko - zemaljskom ratu imaju problem da ostvare ikakvu smislenu konverzaciju („Trenuci ljudskosti u Trećem svetskom ratu“), džoger u parku posmatra otmicu dječaka sa ravnodušnošću osobe usredsređene sa samu sebe i svoje tijelo („Trkač“), dvoje usamljenih ljudi koji se sreću u muzeju uspijevaju da ostvare samo površan kontakt („Bader-Majnhof“). Trenuci zajedništva mogući su samo u trenucima kolektivne i religiozne ekstaze, kao u slučaju sestre Edgar, opatice, koja doživljava religiozno prosvjetljenje u masi ljudi koji dolaze da vide „čudo“ - prikazanje anđela Esmeralde. Prvi put u svom životu sestra Edgar doživljava spoznaju zajedništva sa drugima i cijelim svijetom.

 

U priči „Anđeo Esmeralda“, koja je interpolirana i u roman Podzemlje, DeLilo suprotstavlja postmoderni kosmopolis prepun otpadaka, kriminala i droge apokaliptično – mitskoj viziji tragično stradale djevojčice Esmeralde čiji se odraz počinje ukazivati na bilbordu reklame za sok od narandže. Lik osvijetljen svjetlima vozova koji prolaze postaje važan događaj, privlači veliku medijsku pažnju i dovodi mnoštvo „hodočasnika“ željnih da prisustvuju „čudu“. Mediji imaju moć preoblikovanja postojeće i stvaranje nekog novog vida stvarnosti u kojoj su prikazanja i čuda moguća. Autor sugeriše da je ljudima potrebno stvaranje mitova i urbanih legendi da bi postali dio neke druge realnosti koja prevazilazi postojeću, dio nečega što je veće od njih samih. DeLilo oživljava stari motiv prikazanja svetaca i čuda koji je bio često zastupljen u srednjovjekovnim književnostima, ali to nisu mirakuli iz stare teološke literature, već su smješteni u moderno doba, pa ih autor koristi, da bi sa jedne strane pokazao koliko natprirodno ili sakralno i u našem vremenu može snažno da djeluje na ljudsku psihu, da izazove religioznu ekstazu i padanje u trans, a sa druge strane parodira samo „čudo“ – lik anđela se pojavljuje na reklami za sok od pomorandže i nije osvijetljen nikakvim svetačkim oreolom, već svjetlima vozova. Mistični događaji, kolektivne i religiozne ekstaze česte su u DeLilovom bogatom književnom opusu, mada su obično parodirane i obojene ironičnim tonovima.

 

DeLilo je u jednom eseju istakao da je jezik neodvojiv od svijeta koji ga inspiriše. Prateći jezik pripovijedaka, od onih ranih iz sedamdesetih godina prošloga vijeka pa do novijih, primjećuju se značajne promjene u jezičkom izrazu, kao i samom jezičkom iskazu likova. Jezik vremenom postaje sve sažetiji, jednostavniji, likovi u pričama nastalim u ovom vijeku kao da gube moć komunikacije, pa se stiče utisak da je ono neverbalno, neizgovoreno, prećutano zapravo put ka traženju istine.

 

Ivana Cvijetić                                          

Bibliotekarka u NB „Stevan Samardžić“   

objavljeno: 11.03.2017.                             

 


 

NIKOLAJ BERĐAJEV : „Eros i ličnost, filozofija pola i ljubavi“,

Akademska knjiga, Novi Sad, 2016.

 

 

Ceo svetski proces ima korene u polu; svet je i stvoren zato što u njegovoj osnovi leži pol, zato što je mistička stihija sveta pocepana, razlomljena, polarna. Metafizička duhovno-plotna polarnost ispunila je svet bolom pola, žudnjom spajanja. Ta polarnost iskazuje se u učenju o večnoj ženstvenosti, ženstvenosti svetske duše, učenju koje je veoma blisko hrišćanskoj mistici, koju je osetio još Solomon u „Pesmi nad pesmama“, učenju zasnovanom na simbolici Apokalipse.

 

Čovjekovo postojanje, sa tragičnim protivrječnostima duha i prirode, slobode i nužnosti, polazna je osnova Berđajevljevog učenja čija su centralna pitanja: problem slobode i smisao stvaralaštva. Njegova filosofija ljubavi ili učenje o Erosu, manje je poznata čitalačkom auditoriju, iako su, zapravo, i filosofija slobode i smisao stvaralaštva, zasnovani na fenomenu ljubavi, koji će u ruskoj bogotražiteljskoj misli postati osnovni životni zakon i temelj svijeta. Ključno filosofsko djelo Vladimira Solovjova, „Smisao ljubavi“, u kojoj se ljubav-eros ne povezuje sa instinktom produženja vrste već sa ličnošću, bila je osnova na kojoj je Berđajev ovaj vječni izvor stvaralaštva u svojoj knjizi „Eros i ličnost, filozofija pola i ljubavi“, predstavio kao put ka lijepom, dobrom i istini. Put koji, konačno, ide ka teokratiji, koja je ruska slovenofilska krilatica, jedina kadra da zaustavi duhovnu krizu čovječanstva i vrati ga izvornoj harmoniji.

 

Ono što čini osobenost, kako Berđajevljevog učenja o ljubavi u ovoj knjizi, tako i cijele ruske bogotražiteljske filosofije i književnosti, jeste mišljenje da se na ovom putu sveopšteg spasenja uvijek mora krenuti od ličnog, individualnog nivoa, od ličnog i slobodnog čina. U tajni čovjekove ličnosti, koja je mikrokosmos, tajna je cjelokupnog stvorenja i smisao postojećeg. I upravo je pol ta „tačka preseka dvaju čovekovih svetova, ali i tačka preseka čoveka i kosmosa, mikrokosmosa sa makrokosmosom.“ Ali je isto tako u polu i izvor čovjekove ropske zavisnosti od kosmosa. U tom duhu Nikolaj Berđajev, razvijajući osobenu teoriju Erosa, kroz metafiziku pola i ljubavi, govori u knjizi o čovjekovoj androginoj prirodi. Tako je svaka ličnost androginična jer sadrži u sebi mutno sjećanje o svojoj prvobitnoj cjelovitosti. „Zato je ljubav traženje, prevladavanje rascepa muškog i ženskog principa. No to nije prosto dvočlano spajanje odvojene muške i ženske polovine, kako je to mislio Platon u Gozbi, već je ono četvorostrano spajanje muškog principa jednog sa ženskim principom drugog i ženskog principa ovog s muškim principom tog.“ Ovo sjećanje na prvobitnu cjelovitost i sva patnja pola koja iz toga proizilazi, moguće je upravo iz razloga što je čovjek kao cjelina, dakle ne muško i ne žensko odvojeno, stvoren po liku i podobiju Božijem. Taj lik i slika i dalje su se sačuvali u njegovoj polnoj rascijepljenosti, jer je čovjek u korijenu ostao androgino biće. Ova rascijepljenost sam odnos čini mogućim, bilo da je u pitanju međuljudski, saznajni ili pak stvaralački odnos. Iako je, dakle, kosmičkim padom Adama, usledila diferencijacija muškog i ženskog, za čovjeka, po Berđajevu, i dalje ima nade, jer „čovek bi nepovratno propao tek onda ako bi androgini lik u njemu iščezao.“ I upravo je to ono što se javlja, po njegovom mišljenju, nekim novim snagama, kako na filosofskom i psihološkom, tako i naučnom i religijskom planu. U tom duhu autor kritikuje dosadašnji saznajni odnos prema pitanju pola, smatrajući da je „glavni nedostatak svih socioloških teorija stidljivost, a često i licemerno ignorisanje izvora života, vinovnika cele čovekove istorije – polne ljubavi“. Tim više što se u nedovoljno slobodnom pristupu razumijevanju ove polarnosti, koja je u osnovi svega, javlja opasnost iskrivljenog tumačenja čovjeka kao cjeline, u vidu savremenog hermafroditizma, koji je „karikaturalna deformacija, podmetanje, lažni život“. Za razliku od njega, „Androginizam je obnovljena celovitost pola u bogolikom biću ličnosti“.

Stremljenje ka cjelovitosti je ostvarivanje punoće i savršenstva individualnosti, ličnosnosti, koja je moguća kroz ljubav kao odnos. To je, zapravo, ona osnovna filosofska krilatica još od Sokrata – Spoznaj samog sebe, koja u ruskoj filosofskoj misli ne ostaje samo na nivou pojmovnog saznanja, već jednog sveukupnog sozercateljnog odnosa prema postojećem. Da bi jedan ovakav odnos bio moguć kroz ljubav koja preobražava svijet, polno spajanje u cjelinu bića ne treba da ostane na nivou biološko-instinktivnog poriva, čija je osnovna misija, po Brđajevu, produžetak roda i opstajanje u zajednici koja guši ličnost „u stihiji prirodne i socijalne nužnosti“. Te tako i „Eros u svest ulazi nevidljivim, nezvaničnim, nezakonitim, protivprirodnim putevima; individualna ljubav, izbor na koji je ukazao Bog, s velikim trudom pobeđuje prirodu.“

 

Ljubav kao stvaralačka i preobražavalačka moć u ruskom slovenofilskom svjetonazoru nije neka posebna i odvojena strana života, ona je sav život, punoća života. Ona kao takva čini mogućim saznajni, etički i estetički odnos prema stvarnosti. Tako bi i stvaranje ljepote bilo „otkrivanje harmonije ljubavi u biću“, zato što je Eros, zapravo, stvaralačko stanje duha. Koliko pitanje pola i njegove neutažive težnje ka cjelovitošću ima značaja u ruskom poimanju svijeta, Berđajev pokazuje kroz sveukupno djelo Fjodora Mihajloviča Dostojevskog. Dostojevski svojim djelom, koje je cijelo na ovom bogotražiteljskom putu, polazi upravo od jedne iskonske stihije, tipično ruske, koja je dionizijska, i otkriva u njoj strasno načelo, te stoga i „ljubav u njegovom djelu ne zna za zakon i formu“. U njoj se očituje dubina čovjekove tragike i zato je čovjekov put kod Dostojevskog put patnje. Carstvo karamazovštine je carstvo sladostrašća koje je izgubilo svoju cjelovitost. Sladostrašće koje je sačuvalo svoju cjelovitost , opravdano je iznutra, ono ulazi u ljubav kao njen neodstranjivi element. U carstvu Karamazovih izgubljena je ljudska sloboda, ona se vraća samo Aljoši kroz Hrista. Nasuprot ovakvoj ljubavi, postavljena je, po Berđajevu, bezbožna antihrišćanska ljubav k čovjeku i čovječanstvu, što je svakako i centralna tema „Velikog inkvizitora“ – „Odbacivanje Boga u ime socijalnog eudajmonizma , u ime čovekoljublja“.

 

Pred čitaocem lebdi pitanje – Kako, govoreći o Erosu, koji je kosmički pokretač, vođen dubokom polnom razdvojenošću i čežnjom ka jedinstvu, postići u ljubavi cjelovitost duboko tragičnog bića, a pritom ne ostati na nivou biološkog, instinktivnog rešenja, koje ovu podvojenost svaki put čini još radikalnijom? Odgovor je svakako na stranicama knjige, odgovor koji traži učešće srca, kao i ukupna slovenofilska misao.

 

Sofija Jelovac                                           

bibliotekarka u NB "Stevan Samardžić"

objavljeno: 14.02.2017.                         

 


Latinica/Ћирилица

Pročitajte i Vi

 

 Linkovi:

Сајт Општине Пљевља

Сајт Општине Пљевља

Сајт Општине Пљевља

Сајт Општине Пљевља

Сајт Општине Пљевља

Сајт Општине Пљевља

Сајт Општине Пљевља

Издавачка кућа ''Архипелаг''

Пљеваљска Гимназија

©  2017   -   Narodna biblioteka "Stevan Samardžić"   -  Pljevlja